Aleksandar je na štakama krenuo u studentsku šetnju, a onda je upoznao ljubav svog života
Njegovu fotografiju na štakama, na čelu studentske kolone, mnogi pamte. Gotovo dve godine bio je deo studentske borbe, a sada, posle pobede Studentske liste, govori o danima borbe, osećanjima koja su ga pratila dok je šetao u koloni, podršci koju je dobijao, ali i promenama koje u budućnosti očekuje.

Vest o padu nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu Aleksandra Jovanova iz Taraša zatekla je u Hrvatskoj, gde je tada radio. Tog dana, 1. novembra, potpisivao je otkaz jer je zbog operacije noge trebalo da se vrati u Srbiju.
– Došao sam u restoran u kojem sam radio i pročitao vest da je pala nadstrešnica i da su ljudi ispod nje poginuli. Poklopilo se da ću se uskoro vratiti i biti svedok dešavanja u danima posle tragedije – kaže Aleksandar.
Nekoliko dana kasnije otišao je na skup u Novom Sadu. U tom trenutku, kaže, bio je ispunjen tugom i žaljenjem zbog stradalih, ali je osećao i potrebu da o tragediji govori javno i prenese je što većem broju ljudi.
– Ta nadstrešnica je mogla da padne na svakog od nas – kaže Aleksandar Jovanov u razgovoru za portal zrenjaninski.com.
Pre povrede se profesionalno bavio karateom i sportom. Operacija, međutim, nije prošla onako kako je očekivao. Kako kaže, tokom zahvata oštećen mu je nerv u nozi. Tri nedelje proveo je u krevetu, bez mogućnosti da ustane.
Kada su studenti iz Zrenjanina krenuli u trodnevnu šetnju prema Vršcu, Aleksandar je tek prvi put ustao iz kreveta i uzeo štake. Njegov kum predložio je da odu do Zrenjanina, podrže studente i vrate se kući. Aleksandar je, međutim, kada je osetio energiju okupljenih, odlučio da ih isprati bar do izlaza iz grada. Zatim je nastavio dalje.
– Video sam da mogu i odlučio sam da izdržim sva tri dana do Vršca. Cela ta energija me je držala da uspem do kraja i izguram celu misiju – kaže naš sagovornik.
Za njega to nije bio samo fizički napor. Posle tri nedelje u krevetu, šetnja mu je pomogla da ponovo pronađe osećaj da može da doprinese sebi i drugima.
– Te tri nedelje bile su mi najgore i najbolnije u životu. Posle šetnje sam shvatio da mogu nešto da učinim, da ne moram da budem kod kuće i ležim, već da mogu da budem koristan i sebi i drugima. Imao sam jake bolove, a bilo je teško i naučiti kako se hoda na štakama. Dokazao sam sebi da je, uz dobru energiju, volju i pravi cilj, moguće – priseća se Aleksandar.
Hor koji je zaplakao – slika za ceo život
Od susreta i prizora tokom studentskih šetnji, jedan mu je ostao posebno upečatljiv. Po dolasku u Vršac, dok se kretao na čelu kolone, ljudi su ga zaustavljali da ga pozdrave. Kada je stigao do hora koji je pevao „Vostani Serbije“, članovi hora su, kaže, počeli da plaču. U tom trenutku i on se uhvatio za glavu i zaplakao.
– Tako je nastala fotografija koja će obeležiti taj trenutak, kada je sve počelo – kaže Aleksandar.
Pamti i starijeg čoveka koji je kleknuo pred njim i uputio mu reči koje su ga dirnule. A iz prve šetnje nosi i mnogo više od fotografija i susreta: tada je upoznao Ninu, danas svoju verenicu.
– Ona mi je tokom svih šetnji bila najveći vetar u leđa. Tu sliku kada mi je ona prišla i kada smo se upoznali, zauvek ću pamtiti. Da nije bilo nje, možda ne bih krenuo u sve te šetnje. Hranila me je i bila tu da pomogne – pamti Aleksandar.
Porodici nije bilo lako da ga gleda kako prelazi kilometre na štakama, naročito jer se još oporavljao od operacije, dok su se i drugi učesnici marševa povređivali i neki morali da odustanu.
– Njima je bilo teško da gledaju sve te momente i bilo im je neshvatljivo što to radim, jer nisam bio u dobrom zdravstvenom stanju kao ostali u šetnji. Gledali su kako se i drugi povređuju tokom dugih pešačenja, pa neki nisu mogli da nastave. Sigurno im je bilo teško da me gledaju kako prelazim kilometre na štakama – priča naš sagovornik.
Uz porodicu, važan oslonac bili su mu kum i prijatelji. Posebno ističe Borka iz Zrenjanina, Darka Cvekića i Nikolu Stanića, sa kojima je išao na šetnje, kao i ljude koji su kolonu dočekivali u gradovima i mestima kroz koja je prolazila.
– Bez njih bi mi bilo jako teško. Ponosan sam na sve njih, posebno jer je ta borba uspela. Jedni uz druge smo uspeli – dodaje on.

Od neverice do slavlja
Gotovo dve godine nakon početka studentske borbe, vesti o pobedi Studentske liste dočekao je u mobilnom timu u Tarašu, zajedno sa Ninom i prijateljima. Prvi osećaj bila je neverica.
– Nismo mogli da poverujemo šta smo čuli. Strahovali smo da će se dogoditi drugačiji ishod, naročito kada smo videli snimke žandarmerije raspoređene na pojedinim lokacijama u Beogradu. To nam je bio signal da pobeda, ako se desi, možda neće biti priznata – kaže ovaj momak.
Kada su rezultati objavljeni, u Tarašu je počelo slavlje. Aleksandra je posebno obradovalo što su na ulice izašli i poljoprivrednici, jer u selu ranije nije bilo sličnih akcija.
Tog dana njegov brat je dobio sina. Aleksandar kaže da je u Tarašu Studentska lista izgubila za jedan glas, pa se našalio da je taj glas možda izostao jer mu je snaja bila u porodilištu i nije mogla da glasa.
– Ali nema veze za taj jedan glas, na kraju je slika cele države bitna – podvlači on.
View this post on Instagram
Zemlja u kojoj ljudi mogu da ostanu
Kada govori o promenama koje bi želeo da vidi, Aleksandar polazi od sopstvenog iskustva. I sam je otišao u inostranstvo da radi, pa bi voleo da ljudi, bez obzira na struku, mogu da pronađu posao u Srbiji.
Važno mu je i da se pomogne deci čije je zdravlje ugroženo. Humanitarnim radom bavi se kroz akcije pešačenja i trčanja, a sve češće, kaže, čitamo o porodicama koje novac za lečenje dece prikupljaju putem fondacija.
– Naša deca, da bi ostala u ovoj državi, prvo moraju da prežive – smatra Aleksandar.
Kao čovek koji živi na selu, voleo bi i veća ulaganja u mesta poput Taraša. Putna infrastruktura je, kaže, jedan od problema, kao i dostupnost zdravstvene zaštite. U selu lekar radi dva-tri puta nedeljno, samo prepodne, dok ostalim danima meštani moraju da idu u ambulante u Elemiru i Zrenjaninu.
– To je samo deo onoga o čemu sada razmišljam. Ima još mnogo stvari koje treba popraviti i promeniti – dodaje.
Njegova poruka mladima i svima koji su ih podržavali jednostavna je: ne treba odustajati. Zna, kaže, ljude koji su se povukli jer su u jednom trenutku pomislili da je sve uzaludno. Danas veruje da su strpljenje i upornost važni koliko i početni entuzijazam.
– Želim da ostanemo u miru i budemo strpljivi za sve što predstoji. Studenti su nam više puta dokazali da može da se uspe – potrebni su volja, vera i strpljenje – poručuje na kraju razgovora Aleksandar Jovanov.
