Prozor u prošlost: Naš grad je pre Beograda imao stalni fotografski atelje

Godine 1853. fotograf Ištvan Oldal otvorio je prvi stalni fotografski atelje u Velikom Bečkereku. Zahvaljujući tome, u istoriji koja se bavi proučavanjem i radom prvih fotografa na ovim prostorima, naš grad našao se na najvišoj istorijskoj lestvici.

Jer, dok su Beograd i Beograđane, Zagreb i Zagrepčane, Ljubljanu i Ljubljančane, fotografisali putujući fotografi, Veliki Bečkerek i Velikobečkerečane u svom stalnom fotografskom ateljeu fotografisao je Ištvan Oldal stariji (1829 – 1916).

Prilagođavajući prostor za rad prilikama i vremenu u kome je živeo i radio, Oldal stariji birao je lokacije za svoj fotografski atelje, odnosno zanatsku, a danas bismo rekli i umetničku radnju. Lokacije su bile na prometnim mestima, koja su mu obezbeđivala veliki broj mušterija.

Neobična i lepa zgrada od pečene cigle

Pri kraju XIX veka, zbog dobre lokacije, u prvom redu veoma bogatog rečnog saobraćaja koji se odvijao na reci Begej, blizine pijace, županijske zgrade i centra varoši, on svoju radnju preseljava u ulicu Gizela part (Obala Sonje Marinković 5), na obali Begeja. U njoj se danas nalazi Izložbeni salon Istorijskog arhiva Zrenjanin.

U neobičnoj i lepoj zgradi od pečene cigle, s krovom od stakla, koji je obezbeđivao dovoljno svetlosti, radio je Ištvan Oldal stariji sve do 1902. godine. Tada radnju preuzima njegov sin i naslednik Henrik Ištvan Oldal mlađi. U istorijatu ovoga ateljea ne smemo zaboraviti ni vrsnog fotografa Đuru Roknića. On je u ovaj „stakleni“ atelje ušao 1921. godine i u njemu radio sve do 1969. godine

Onovremenskim fotografskim aparatima, naši sugrađani, fotografi, bez svetlosti bliceva, oslikali su svoje savremenike, ulice, reku, zgrade… Jednom rečju, grad u kome su živeli.

Oldalove razglednice svedočanstvo jednog vremena

Fotografiju kao svedoka prošlosti svako razume, umni ljudi, kao i oni koji to nisu, rušitelji i graditelji. Jer, vizuelna prošlost najlakše se uočava i razume i bez jezika nauke. Zbog toga nam je fotografija dragocena kao istorijski izvor koji nemuštim jezikom priča o prošlosti.

Na starim, požutelim fotografijama, urađenim savremenom tehničkom opremom ovih majstora, vreme je na tren zaustavljeno. Različiti likovi, odeća, stas, uhvaćeni pokret naših sugrađana „uslikanih“ u ateljeu Oldalovih… Sve to svedoči o statusu, etničkoj pripadnosti, običajima, naravima i njihovom bogatstvu.

I grad je menjao svoje lice. S ove vremenske distance, Oldalove razglednice svedoče da su „Veliki most“, odnosno bečkerečka ćuprija, kuća advokata Linjačkog ili stari muzej grada, zgrada opštine Veliki Bečkerek – Petrovgrad, kupališta, spomenici ili porušeni delovi ulica, bili značajna graditeljska baština. Oni bi danas predstavljali spomenike kulture od izuzetnog značaja.

Stoga, sačuvane fotografije svedoče da graditeljsku baštinu treba sačuvati i poštovati. Ako je u prošlosti naš troimeni grad uspeo da izgradi i za danas, impozantne, lepe i korisne zgrade i druge građevine, nama je ostao lakši posao. Da ih sačuvamo i održavamo.

Za portal zrenjaninski.com piše istoričarka Nada Boroš