PROZOR U PROŠLOST: Vojna granica u Banatu i kako je nastala

U Austro – turskom ratu, od 1716. do 1718. godine, Turci su poraženi. Prema odredbama mirovnog ugovora potpisanim u Požarevcu 1718. godine, napustili su Banat, i povukli se preko Save i Dunava.

Pobednička austrijska vojska, predvođena princom i vojskovođom Eugenom Savojskim, uspostavila je novu granicu. Granica je bila na banatskoj strani Dunava. U želji da novoosvojeno, ogromno prostranstvo Banata, iskoristi kao žitnicu celog austrijskog carstva, Eugen Savojski se založio da on dođe pod direktnu upravu Beča. Tako je zaobišao želju ugarske vlastele da ga pripoji županijskom sistemu Ugarske.

Odlazeća osmanlijska vlast ostavila je u Banatu pustoš. Malobrojno stanovništvo živelo je u tom, ogromnom prostoru između bara, močvara, jezera, blata, trske i šaše, krajnje siromašno. Bavilo se pretežno stočarstvom. Živelo je u zemunicama, ili niskim nadzemnim kućama, sa samo jednom prostorijom u kojoj je živela cela porodica.

Zahvaljujući pragmatičnim odlukama bečkog dvora, koji je u Banat dovodio stručnjake za melioraciju i isušivanje bara, močvara i jezera, za agronomiju radi unapređenje poljoprivrede i stočarstva, ali i za kolonizaciju, koja je počela samo dve godine nakon oslobađanja Banata, ova velika provincija na obodu austrijskog carstva postaje povoljno mesto za život i naseljavanje novog življa.

Međutim, Beč je imao još jedan, vrlo važan zadatak u Banatu. Za odbranu carevine od Osmanlija trebalo je čuvati novouspostavljenu granicu na banatskoj strani Dunava. Za graničare ili militarce, kao i do tada, Beč se najviše oslanjao na Srbe.

Austrija je graničarima dala velike privilegije

Kada je odlukom carice Marije Terezije, nakon desetogodišnjih pregovora sa Srbima, 1751. godine ukinuta Potisko – pomoriška granica na bačkoj strani Tise, većina, već prekaljenih militara, prešla je u novouspostavljenu granicu na banatskoj strani Dunava. Tako je Banat dobio nove stanovnike – militare ili graničare. Oni su se naselili u mesta uz granicu, Orlovat, Tomaševac, Botoš, Opovo, Sakule, Sefkerin, Samoš Pančevo i druga, sve do Bele Crkve.

Sva graničarska mesta zvala su se u Banatu, stariji Banaćani i danas ih tako zovu, milicija, a graničari, militari, kako se govorilo „laki na nožu i britvi“, od kojih se nisu odvajali.

Unutar novoosnovane banatske granice formirana je Ilirsko – banatska regimenta sa sedištem u Beloj Crkvi.

Kako bi ih vezala za granicu, i kako bi zahtevni posao graničara, na nemirnoj granici, uspešno obavljali, Austrija je graničarima dala velike privilegije. Svaki graničar je dobio 24 jutra zemlje, jedno jutro okućnice i 10 jutara pašnjaka. Dobijeni posed se nije mogao prodati, založiti ili dati u zakup.

Militarcima se dobro moglo oduzeti samo u slučaju izdaje, ili nekog drugog velikog prekršaja za koji bi se izrekla smrtna kazna. U tom slučaju cela porodica militara bila bi proterana sa poseda. Takvih slučajeva je bilo veoma malo. Uglavnom su ostajali svi na svojim posedima, a graničarske porodice su sve do ukidanja banatske granice 1872. godine obavljale ovaj časni vojnički posao.

Za portal zrenjaninski.com piše istoričarka Nada Boroš